Deset sati prijepodne i suncem okupan dan. Konacno, rekla bih posto mi je krv popio racun za plin od proslog mjeseca. Volim ovo doba godine kada se priroda pocne buditi iz zimskog sna pa nekako skupa s njom sve ozivi. Trgovina mi je smjestena u najljepsem dijelu grada, u jednoj starinskoj kuci iz proslog stoljeca sa prekrasnom nadkrivenom terasom. Puno malih ducana oko mene, vrlo prometna ulica ali i krasna visoka stabla raskosnih krosanja. Iako je jos rano ujutro a i vikend je, na cesti je guzva. Gospodje trce u sminkerskim trenerkama, neke gurajuci ispred sebe klince u kolicima, a single frajeri u ranim cetrdesetima joggaju cak i bez majce. Da pokazu kako su cijele godine u formi, valjda. Volim ovaj mir kad tek otvorim trgovinu. Mojih petnaest minuta za kavu i citanje vijesti sa interneta. Moja podstanarka se seli na kraju mjeseca, otvara trgovinu na drugom kraju grada...Samo se pretvaram da je slusam.Ne znam, jednostavno sam takva, kad jednom nekog uhvatim da laze ne zanima me ni njegova istina. U zadnje vrijeme ljudi mi samo kukaju i sto je najsmijesnije oni koji najvise imaju su najglasniji. Svima nam je ekonomska kriza, ali oni navikli na pare kao da se boje da ce morat sic' s jaguara na mercedesa... U mene je usao neki mir. Prestala sam strahovati od sutra. Dosla sam do spoznaje da na neke stvari jednostavno nemogu utjecati i da je najbolje uvijek pokusati sve sto je u tvojoj moci, a ono sto nije...let' go and let' god.
Konstantno iscekujuci najgore jer sam tako navikla u proslosti, natjeralo me je da se ogradim od nekih stvari ali me nije postedijelo boli, vec me je samo uskratilo na radosti. Zivot nije satkan samo u jednoj nijansi. Na nasu srecu, zar ne?
|
